SRBE UBIJAJU, ZAR NE?

11. marta 2006. godine, u MPC TANJUGA, Knez Mihailova 6/III, u organizaciji gospodje Svetlane Petrusic, novinarke, publiciste i autorke zabranjenih filmova, Branislava Dukica predsednika Udruzenja logorasa REPUBLIKE SRPSKE i VLADA REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE u progonstvu, odrzana je konferencija za stampu pod nazivom: "Svedoci uzasa nad Srbima". Tekst obavestenja o zakazanoj konferenciji predat direktorki TANJUG-a je drasticno izmenjen, cak i u samom naslovu, naziv VLADA REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE u progonstvu, sramotno stavljen pod znake navoda, a sumnja se da obavestenje uopste nije ni prosledjeno novinskim kucama, obzirom da se gotovo ni jedan novinar nije pojavio na konferenciji. Naravno, postoji i mogucnost da glavni urednici, odnosno njihovi nalogodavci, nisu dozvolili da se medijski proprati ovo, za Srbe znacajno dogadjanje. Danasnje okupljanje srpskih rodoljuba imalo je za cilj da se javnosti predstave neki od prezivelih svedoka stravicnog srpskog stradanja, takodje, da se Srbiji i svetu pokaze, da postoje i oni Srbi, koji ne pristaju na blacenje i satanizaciju sopstvenog naroda, na zloupotrebu i manipulaciju muslimanskim zrtvama, i skrivanje istine o srpskim zrtvama, seksualnog i drugih monstruoznih zlostavljanja i ubijanja. Izlaganje govornika i zrtava svedoka, u jednom momentu prekinulo je, potvrdjeno obavestenje o smrti predsednika Slobodana Milosevica. Neverica ... minutom cutanja odali smo postu jos jednom ubijenom Srbinu ...

Suze su navirale i kasnije svim okupljenima, podjednako kao i svedocima, srpskim zrtvama, dok su isprekidano i sa velikim bolom ispovedali sopstveno stradanje i tragicnu sudbinu: predsednik Udruzenja logorasa RS, Branislav Dukic, kome su oko vadili bajonetom, izbili zube, zlostavljali na sve moguce nacine, ali je ipak preziveo tri logora ... Milan Miletic, zrtva iz logora u Odzaku RS, seksualno zlostavljan i mucen, takodje prisiljen da seksualno opsti sa retardiranom Srpkinjom, na kraju najpotresnije od svih svedocenja srpska majka, Marta Miric iz Belog Polja kod Peci, ciju cerku su siptari silovali i nakon toga zaklali.

Majka Marta je danas zanemela. Prozborivsi tek dve tri reci rekla je samo: "Ne mogu ..." Gospodja Petrusic, koja ju je sve vreme nezno drzala za ruke i hrabrila, nastavila je umesto nje ovu potresnu pricu. Nakon povlacenja srpske vojske sa Kosmeta, sa ulaskom i pod patronatom NATO zlocinackih snaga, siptari su napravili strahovita razaranja i unistenja srpskih naselja i stanovnistva. Porodica Miric je bila domacinska i ugledna: 3 kuce na tri sprata, 6 hektara zemlje, svi radni i vredni, sinovi posebno. Nazalost, jedina kci Marica, bila je paralizovana. Nesrecnog dana svog stradanja, u kuci su se zatekle samo ona i majka. Siptarske UCK zveri uletele su u kucu sve poharale i na kraju nasrnule na nepokretnu Maricu u postelji. Majka Martu su drzali i prisilili da gledaju sta joj cine sa kcerkom. Bestijalno se izivljavajuci, zveri se nisu samo time zadovoljile, bile su zedne i krvi ... pred majcinim ocima zaklase sirotu devojku ... majka je u soku, sama, dva dana nepokretno sedela pored njenog krvavog lesa. Normalnom coveku nepojmljivo je i neprihvatljivo cak i cuti ovako nesto.

I dok smo nakon ove ispovesti pokusavali nekako da se izborimo sa emocijama, usledile su nove informcije i nova svedocenja. Okupljenima se na molbu gospodje Petrusic obratila i dr Ljiljana Savic, zena koja je radila i jos uvek radi za UNICEF, predsednica udruzenja Porodica i velika humanitarna aktivistkinja. Podaci o broju silovanih i ubijenih, srpskih zena i dece, u Bosni i Hrvatskoj, koje je ona iznela, bili su stravicni. Komentar dr Savic o nazivu filma "Grbavica", sto je u stvari jedna srpska opstine u Sarajevu, je da se naslovom filma, tendenciozno hteo staviti akcenat na nekakvu krivicu Srba, dok se istovremeno nigde ne pominje da je bas na toj istoj Grbavici 1994. godine bilo 1000 svezih grobova srpskih civila, ubijenih od strane muslimanskih snajpera.

Nakon svih besednika, okupljeni su, u znak protesta zbog zatvorenosti i selektivnosti medija prema svedocanstvima srpskog stradanja, krenuli prema zgradi RTS-a. Nakon manjeg ubedjivanja sa obezbedjenjem, protestantima je saopsteno da na razgovor sa Tijanicem, moze da udje samo delegacija od nekoliko osoba. Ostalima su nesto kasnije, verovatno po naredjenju direktora, ponudili da udju u hodnik prizemlja, kako bi time uklonivsi okupljene ljude sa ulice, obezvredili i ponistili smisao samog protesta. Njihova ponuda je naravno odbijena. Gospodju Petrusic i clanove delegacije primili su Aleksandar Tijanic i akademik Stipcevic, predsednik Upravog odbora RTS-a. Kasete sa filmovima su primili, sa obecanjem da ce razmotriti da li ce iste prikazati, ali nisu hteli da potpisu da su ista primili.
Zanimljivo je da je upravo ovaj duo Tijanic - Stipcevic "eliminisao" gospodju Petrusic kada je pre nekoliko godina konkurisala za glavnog i odgovornog urednika RTS-a, i umesto nje postavio Hrvaticu, Gordanu Susu, perjanicu antisrpske propagande i mrznje.

Ovaj izvestaj, zavrsavam recima gospodje Petrusic:

"Film "Grbavica" je zloupotreba i politicka manipulacija muslimanskim zrtvama i zabijanje noza u ledja Srbima. Komunistkinja Mirjana Karanovic je sa pozornice Sava Centra stisnutom kominternovskom pesnicom ustvari dala podrsku muslimanskim, hrvatskim zlocinima i etnickom ciscenju srpskog naroda, takodje podrsku, da se "sahrani" Republika Srpska.Ta ista pesnica znaci podrsku zlocinima teroristicke UCK albanske nacionalne manjine u Srbiji i onoj cetvorici siptarskih zveri, koji su silovali pa zaklali Maricu Miric.
Euforicno pozdravljanje beogradske publike ovog sramotnog ponasanja i cina veleizdaje srpske glumice, predstavlja ponovno ubijanje i silovanje srpskih zrtava i sluzenje zlocincima, koji su pocinili strasne zlocine nad srpskim narodom. Za nase neprijatelje jako je bitno da imaju svoje saveznike bas u Beogradu. Morbidnost fasistickog Londona, Vasingtona i Berlina, ogleda se u tome sto nastoje da bas Srbin Srbinu obesi omcu oko vrata, odnosno, Beograd Srbiji".

VesnaMijailovic

       

Протест директору РТС-а

Организатор конференције за новинаре одржане 11.03.2006. у ТАНЈУГ-овом Међународном пресс центру под називом ''Сведоци ужаса над Србима'' Светлана Петрушић, новинар, публициста и аутор забрањених филмова о страдању Срба у муслиманско – хрватским логорима у БиХ и КиМ, председник Удружења логораша РС Бранислав Дукић и министар информисања Владе РСК у прогонству Ратко Личина, као и један број присутних протестаната, посетили су директора РТС-а Александра Тијанића и председника УО академика Никшу Стипчевића, и уложили протест што њихови новинари нису присуствовали овако значајној конференцији за новинаре о страдању српског народа у РС, РСК и на КиМ, на којој су говориле и српске жртве.

Г-ђа Петрушић, као и њени гости, захтевали су да РТС прикаже филм ''Побиј, покрсти, протерај'' – први филм о страдању Срба у муслиманско – хрватским логорима од 1992. – 1996. године, чији је она аутор. Такође је упућен захтев РТС-у за реемитовање серије ''Косово и Метохија – од државе до енклаве''. Од 17. марта 2004. године, када се догодио поновни погром Срба, а гледаоцима је онемогућено да серију виде на РТС-у.

Тијанић и Стипчевић су обећали да ће погледати филм и одлучити о евентуалном емитовању. Такође су прихватили да се не посвећује пажња страдању Срба у РС, РСК и Хрватској, као и на КиМ, али нису коментарисали зашто РТС ништа не објављује о раду Владе РСК у прогонству. Стипчевић је додао: "Знате, ми зависимо од политике, ми смо владин сервис!" Александар Тијанић није желео да потпише да је примио филм од госпође Петрушић, али о томе сведоче доле потписани српски родољуби.

Београд, 11.03.2006. године